, diskurzivnom, inertnom, filozofskom i, pa dobro, doslovce bezvremenom (što još ne znači da je njegova prva knjiga za vje č na vremena). Da, rekao sam inertnom, jer se stvari ne moraju kretati kako bi bile zanimljive. Zamislite planinu.

se njegova daljnja formativna evolucija, ra đ ale su se njegove sumnje, otvarali ponori i stvarala č ke krize, u toj vje č itoj borbi sa sobom, usuprot drugima, ostvarivala su se ili ne njegova temeljna umjetni č ka htijenja u slikarstvu.

kona č nici dobiva pješak na tlu s dovoljnim brojem i snagom okupacijskog č imbenika. No okupacija na tlu ne može trajati vje č no, prona ć i kvislinške vlade nije izgledno, ali, uzimaju ć i sve u obzir, ipak vojnu prijetnju treba shvatiti kao

u takvu razmišljanju bez obzira koliko se oko njega trsili današnji mediji koji obe ć avaju stalno zdravlje, svježinu i vje č nu mladost te zadovoljenja svih naših prohtjeva. To je kristoliki život. Život kojemu se kako rekosmo utje č u pjesnici

meni ne u č iniste. (Mt 25, 45), što god u č iniste jednome od ovih najmanjih, meni u č iniste., Bog, Otac, Abba, u zagrljaju Vje č nosti pou č iti što je želio s nama vode ć i nas putem križa, patnje i trpljenja.

kanona, njegova je odluka odmah izazvala pravu malu buru na globalnoj književnoj sceni i još jednom aktualizirala vje č nu temu objave nedovršenih rukopisa, odnosno temu o (ne) spaljivanju knjiga. Razvila se pomalo predvidiva rasprava s

ć i nihilizam, korištenje / otpadaka ideologija, glad i jaha č i apokalipse kao / tvorci nereda iz kojih izranjaju vje č ni vladatelji). Moglo bi se č ak, ponešto pojednostavnjeno, re ć i da Bošnjak na konstruktivni (metodi č ni,

snažna da se pohrva s krajnjim koordinatama svijeta i teksta životom i smr ć u, zbiljom i virtualnoš ć u, trošivoš ć u i vje č noš ć u, jezikom i onim što jeziku nije dostupno. Toj su poeziji, koja neprestano proizvodi, ali i dovodi u pitanje i

i da od spavanja ne ć e više biti ništa, udari razmišljati o tome jutrošnjem doga đ aju i o njegovu zna č enju. vje č na, a na sjeveru privremena

klizišta, bujica prodire u podrum, obližnja stabla podižu tarac u dvorištu. Gotovo da bi se reklo: ku ć a je na jugu vje č na, a na sjeveru privremena. A to našega gosta s kontinenta koji sad leži s rukama pod glavom dok mu jutarnji vjetri ć

ljubavi iskusili baš neko sudjelovanje u onome što im je najsvojstvenije, ali ih istodobno i nadilazi. Nije li i vje č ni mit o izgubljenome raju ili pak vjera ubudu ć e ispunjenje jedan od arhetipova koji su samo svagda prepri č avani na

ako ho ć eš izbje ć i nesre ć u, ljubi u sebi samo to svoje htjeti-biti (...) Jer što ja č e budeš volio biti, to ć eš ja č e htjeti vje č ni život (...). Zatim zaklju č uje: Odatle biva da onaj koji više voli da ga ne bude kako ne bi bio nesretan, ostaje da bude

može pretrpjeti moj svetitelj radi mene Ali u tome je veli č ina što je u tome tajna što su se tu prolazni lik zemaljski i vje č na istina dodirnuli. Pred istinom zemaljskom izvršavao se akt vje č ne istine. Tu tvorac kao u prve dane stvaranja svaki